Kolege, prijatelji i članovi porodice izražavaju svoje oproštaje od istaknutog glumca Žarka Lauševića, koji je bio sinonim za nevjerojatan talenat. U svojim objavama ističu ga kao velikog glumca, ali i kao prijatelja sposobnog saslušati ih i razveseliti malim, ali značajnim i posebnim gestama pažnje.
Jedna posebno emotivna priča dolazi od glumice Merime Isaković, koja je podijelila svoje sjećanje za domaće medije – priču o dušama koje su se srele i voljele, ali ne u romantičnom smislu, već na iskonski i potpuno čist način.
- Tupčo. Moj divan prijatelj, pa i više: duša koja nježno dodiruje najtanji dio mog bića. Bili smo kao obitelj, iako nismo bili povezani krvlju. Za mene Tupčo. Za sve ostale svijet Žarko Laušević. Isti daroviti rukopis, gdje je najjača priča ispričana tišinom i razmjenom iskrenosti, dodirujući tako istinske dubine publike. Naše scene u “Staklenoj menažeriji” su upamćene i voljene do današnjeg dana. Premijera je bila u Beogradskom dramskom pozorištu na Crvenom krstu. Koliko mi je poznato, ovo je bila prva predstava u povijesti srpskog kazališta koja se igrala dva puta dnevno: i matine i navečer, kao da je film u kinu. Publika nas je doživljavala kao dvije osobe spojene u jedno isto biće. Mnoge kolege isto. Neki drugi ljudi su počeli pogrešno shvaćati da smo ljubavnici. Tupčo i ja nikada nismo bili ljubavnici. Naš unutarnji dodir ne pripada toj priči. Naš odnos je bio susretanje dviju duša, mnogo suptilnije i dragocjenije. Nikada naružen. Imali smo mnogo prilika postati ljubavnicima da smo to željeli, tijekom beogradskih predstava, domaćih i međunarodnih turneja, ali nismo. Ne zato što nismo mogli, već zato što to nije bila priroda našeg odnosa.
- Moj Vladica je to razumio. Moj suprug Vladica, koji je bio i ostao moj čovjek, moj romantični muškarac kojeg sam najviše voljela. I sada kad ga više nema. Vladica je znao da je priroda odnosa Tupča i Tupča bez spola. Dan nakon kobne noći, kad se dogodila tragedija u kojoj je Žarko Laušević nenamjerno pucao i ugasuo živote dva mladića u Podgorici, Vladica mi je javio. Došao je u kazalište. “Lepi”, tako me zvao, “desilo se nešto strašno. Jesi li čula?” Odvezao me je odmah na aerodrom, i odletjela sam za Podgoricu, pa u zatvor u Spuž. Tupčo je doveo u sobu s dugim stolom za kojim sjedimo njegov prijatelj Ljuba Dapčević i ja okruženi mračnim stražarima.
- “Žarko Laušević”, rekoše prilikom otvaranja vrata. Tupčo sjedi, drhteći i lomeći prste ruku u očaju. Oči su mu bile krvave jer su se, prilikom nesretnog napada mladića na njega, leće naglo urezale u oba oka. Cvilio je gledajući u mene. Vjerojatno me nije mogao jasno vidjeti jer je nosio leće s dioptrijom -6. Čuo je moj glas: “Moj Tupčo, to sam ja.” Ponavljao je: “Znam, znam, Tupčo, ja sam, ja sam… ja sam možda ubio… Ja sam možda ubio… Dva mladića su ranjena, možda sam ih ubio…” – Vratila sam se u Beograd plačući. Ispričala sam Vladici kako sam vidjela Tupča slomljenog, srušenog bolom i strahom. Strahom ne što će biti s njim, već strahom da je možda usmrtio dva mladića. Tada se još nije znalo. Javljeno je da su u bolnici u kritičnom stanju. Nakon toga, sa svojim malim sinom Midom posjetila sam Tupča u Spužu. U tom trenutku Žarko je imao podršku svoje pretrpane obitelji, i gotovo da nije imao drugih prijatelja. Samo Ljuba Dapčević, kojeg nisam poznavala, i ja. Kasnije je prebačen u zatvor u Požarevcu. Vladica me savjetovao o tome kako pomoći nekome tko je u zatvoru, pa sam kupila vunene majice i vojničke termalne gaće dugih nogavica iz Londona i nosila ih Tupču.
- Sjećam se da je te zimske večeri izašao u laganoj zatvorskoj uniformi…
Podsjetimo, Žarko Laušević rođen je 19. siječnja 1960. godine na Cetinju, a diplomirao je glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Završio je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 1982. godine, kada je postao član Jugoslovenskog dramskog kazališta. Na filmu je debitirao 1982. godine ulogom u filmu “Progon”. Ostvario je značajne uloge u filmovima “Savamala” i “Direktan prenos”. Vrlo brzo dobio je jednu od glavnih uloga u TV seriji “Sivi dom” (1984), koja mu je donijela veliku popularnost. Nakon toga, igrao je uloge u više od dvadeset filmova i televizijskih serija, među kojima su “Šmeker” (1985), “Svečana obaveza” (TV) (1986), “Dogodilo se na današnji dan” (1987), “Oficir s ružom” (1987), “Braća po materi” (1988), “Boj na Kosovu” (1989), “Original falsifikata” (1991), “Bolje od bekstva” (1993), “Kaži zašto me ostavi” (1993), “Nož” (1999).
