Ako želite da vam sve u životu bude dobro, idite u ovaj samostan: Ljudi se kunu da su sve njihove nevolje tu nestale, doživjele preporod.
Mnogi samostani poznati su po svom čudotvornom djelovanju na posjetitelje, mnogi tvrde da im se želje ispune i prije nego što se vrate kući s posjeta. Danas vam pišemo o samostanu za koji se mnogi kunu da ispunjava sve želje. A ako ste ga već posjetili, svakako podijelite svoja iskustva s nama.
Ljudi kažu da tamo gdje vjera niče, čuda nisu rijetka. Tako je i s pričom o trsu svetoga Šimuna koji stoljećima niče, rađa i daje nadu onima kojima je najpotrebnija. Nije to obična biljka, već živi podsjetnik na snagu vjere, molitve i Božje providnosti koja traje od srednjeg vijeka, bez ijedne kapi gnojiva ili pesticida.
Ova sveta loza nalazi se u manastiru Kakovo, metohu manastira Hilandar, koji se nalazi na samo nekoliko kilometara od Jerisosa i Uranopolisa, na obali Halkidikija. Za razliku od Svete gore, gdje je ulaz ženama zabranjen, Kakovo otvara svoja vrata svima – i muškarcima i ženama, vjernicima i onima koji tek traže vjeru. Posebno mjesto u ovom manastiru ima loza Svetog Simeona, koja je, prema legendi, iznikla iz njegovog praznog groba i od tada do danas nesmetano i nebrižno rađa.
Istorija ove loze duboko je povezana sa životom i delom Svetog Simeona Mirotočivog, u svetu poznatog kao veliki župan Stefan Nemanja, osnivač srpske srednjovekovne države i otac Svetog Save. Kad se zamonašio pod imenom Simeon, povukao se u Hilandar, gdje je i umro 13. veljače 1200. godine. Sahranjen je u hilandarskoj manastirskoj crkvi, a kako svjedoči pisac Domentijan, iz njegova je groba počelo teći miro – sveto ulje koje pravoslavci smatraju velikim čudom i znakom milosti Božje.
Godine 1207. njegov sin Sveti Sava prenio je očeve netaknute mošti u Srbiju, u manastir Studenicu, kako bi ispunio očevu želju da počiva u zemlji svog porijekla. Iako su hilandarski monasi bili tužni što su ostali bez svetiteljevih moštiju, utješilo ih je čudo: Simeon im se javio u snu i obećao da će, u znak njegove stalne prisutnosti, iz njegovog praznog groba izrasti loza i da će, dokle god ta loza bude rađala, njegov blagoslov biti nad Hilandarom.
I gle čuda – stoljećima ova loza svakog ljeta daje plodove iako se o njoj nitko nije posebno brinuo. Nema kemikalija, nema prskanja protiv bolesti, nema navodnjavanja… a daje plodove, kao da se samo Nebo o tome brine. Ovaj prizor predstavlja i duhovnu utjehu za redovnike i nadu za sve vjernike koji iz raznih krajeva dolaze moliti, dotaknuti tu svetu zemlju i ponijeti sa sobom malo nade.
Posebno je poznata priča da ova loza daje plodnost ženama koje ne mogu postati majke. Mnogi parovi koji su godinama pokušavali začeti, nakon molitve u manastiru Kakovo i branja grožđa s loze, vratili su se s radosnom viješću o trudnoći. Sve je više onih koji svjedoče da im je, nakon iskrene molitve i duboke predanosti vjeri, njihova kuća ispunjena dječjim smijehom.
Zato manastir Kakovo nije samo prva stanica hodočasnika koji kreću na put prema Svetoj Gori. To je također mjesto utjehe, mjesto molitve i mjesto čuda. U njegovom središtu nalazi se crkva posvećena Svetom Nikoli, a miris tamjana, tišina prirode i spokoj zidova koji su svjedočili stoljetnoj povijesti, čine da čovjek na trenutak zaboravi na vanjski svijet i osluhne ono što nosi u srcu.
Vinova loza Svetog Šimuna u narodu nije samo biljka – ona je živi simbol vjere, ustrajnosti i nade. Njegovo postojanje podsjeća nas da čuda nisu izmišljotina, već da se ponekad događaju onima koji vjeruju, koji mole i koji ne odustaju. I tako, tko zna – možda iz samo jednog običnog grožđa nikne sasvim novi život.
