Anksioznost često počinje s ova četiri problema iz djetinjstva – 9 od 10 roditelja ovo svakodnevno radi svojoj djeci

Anksioznost: Uzroci i uticaji na djecu i odrasle

Anksioznost se u današnje vrijeme sve više prepoznaje kao jedan od najčešćih psihičkih problema koji pogađa ljude svih uzrasta, od djece do odraslih. Ovaj emocionalni poremećaj može se manifestirati na različite načine, uključujući neprekidni osjećaj zabrinutosti, tjeskobu, pa čak i napade panike. Mnogi ljudi postanu svjesni svojih anksioznih simptoma tek u odrasloj dobi, međutim, važno je napomenuti da korijeni ovih problema često leže u djetinjstvu. Naime, emocionalne poteškoće ne proisteknu nužno iz jednog traumatskog događaja, već su često rezultat svakodnevnih interakcija koje djeca imaju sa svojim roditeljima i okruženjem.

Roditelji, u svojoj nastojanju da zaštite svoje dijete, mogu nesvjesno stvoriti obrasce ponašanja koji pospješuju osjećaje nesigurnosti, srama i straha. Ove emocije, kada se ne prepoznaju i ne obrade, mogu postati temeljni uzroci anksioznosti. Psiholozi ističu da postoje četiri glavna uzroka iz djetinjstva koji često vode do razvoja anksioznosti. Mnogi roditelji, čak i nesvjesno, ponavljaju ove greške svakodnevno, što može imati dugoročne posljedice po emocionalno zdravlje njihovih potomaka.

1. Pretjerana kontrola

Pretjerana kontrola predstavlja jedan od najčešćih uzroka anksioznosti kod djece. Roditelji koji insistiraju na kontroli svakog aspekta djetetovog života, od odjeće koju nosi do načina na koji radi domaće zadatke, mogu izazvati osjećaj nesposobnosti kod svog djeteta. Ovaj oblik roditeljstva, često zasnovan na pozitivnim namjerama, može dovesti do dugoročnih negativnih posljedica. Na primjer, dijete koje je stalno nadzirano može postati previše zavisno od drugih, gubeći sposobnost donošenja vlastitih odluka. Kako djeca odrastaju, strah od neuspjeha postaje sve izraženiji, a svaka nova situacija u odrasloj dobi može djelovati zastrašujuće i prekomplicirano.

2. Oduzimanje prava na emocije

Još jedan značajan faktor koji može potaknuti anksioznost su poruke koje djeca primaju o svojim emocijama. Izjave kao što su “Ne plači, nije to strašno” ili “Prestani se ljutiti” mogu, iako često izgovorene s najboljim namjerama, djetetu sugerirati da su njegove emocije nevažne ili čak sramotne. Djeca koja uče potiskivati svoje osjećaje često se suočavaju s problemima u prepoznavanju i izražavanju vlastitih emocija u kasnijem životu. Na primjer, kada se suoče s izazovima u fakultetu ili na poslu, mogu se osjećati preplavljeno jer nisu naučili kako se nositi s emocijama, što može dovesti do dugoročne anksioznosti.

3. Perfekcionizam nametnut od roditelja

Roditelji koji postavljaju visoka očekivanja i neprestano ukazuju na greške, često nesvjesno šalju poruku svojoj djeci da njihova vrijednost zavisi od postignutih rezultata. Ovaj oblik perfekcionizma može stvoriti ogroman pritisak na djecu, gdje svaka greška postaje prijetnja njihovom osjećaju vlastite vrijednosti. Umjesto da uče iz svojih grešaka, djeca postaju sklona izbjegavanju izazova, bojeći se da neće ispuniti postavljena očekivanja. Na primjer, dijete koje je stalno kritizirano zbog svojih ocjena može postati anksiozno kada dođe vrijeme za ispite, bojeći se lošeg rezultata, što može dovesti do izbjegavanja školskih obaveza i socijalnih interakcija.

4. Nedostatak emocionalne dostupnosti

Emocionalna distanca roditelja, koja može biti rezultat stresa, preopterećenosti ili nerazriješenih trauma iz vlastitog djetinjstva, također može duboko utjecati na emocionalni razvoj djeteta. Djeca koja ne osjećaju emocionalnu podršku ili prisutnost svojih roditelja često razvijaju osjećaj nesigurnosti i straha od napuštanja. Ova rana nesigurna privrženost može biti ključni uzrok mnogih anksioznih poremećaja u odrasloj dobi. Na primjer, osoba koja u djetinjstvu nije imala emocionalnu podršku roditelja može kao odrasla osoba imati poteškoća u uspostavljanju bliskih odnosa, bojeći se da će biti odbijena ili napuštena.

Kako roditelji nesvjesno potiču anksioznost

Gotovo svi roditelji, barem povremeno, čine neke od ovih grešaka. Na primjer, prekomjerno ispravljanje dječjih postupaka ili korištenje srama kao odgojnog alata može dodatno pogoršati osjećaj nesigurnosti kod djeteta. Usporedbe s drugom djecom, zanemarivanje emocija ili očekivanje savršenstva također mogu doprinijeti razvoju anksioznosti. Roditelji često nisu svjesni koliko ovakva ponašanja mogu oblikovati emocionalni razvoj djeteta. Nedostatak vremena za iskrenu komunikaciju i kritika umjesto ohrabrenja mogu dodatno pojačati osjećaj nelagode. Na primjer, kada se dijete uspoređuje s vršnjacima na temelju akademskih uspjeha, može razviti osjećaj inferiornosti koji se manifestuje kao anksioznost.

Šta roditelji mogu učiniti?

Dobra vijest je da promjena u roditeljskom ponašanju može imati pozitivan uticaj na emocionalni razvoj djeteta. Nikada nije kasno za promjene. Evo nekih korisnih savjeta za roditelje: pokažite djetetu da je voljeno bez uvjeta, dajte mu prostor za učenje iz grešaka i slušajte njegove emocije bez osuđivanja. Ohrabrujte djetetove napore, umjesto da ga kontrolirate, i budite emocionalno prisutni u svim situacijama. Također, važno je razumjeti da anksioznost ne dolazi “iz vedra neba”, već je rezultat dugotrajnog osjećaja nesigurnosti koji se može razvijati još u djetinjstvu. Uz malo svjesnosti i empatije, svaki roditelj može pomoći svom djetetu da izgradi unutarnji mir i otpornost na stres. Roditelji mogu učiniti razliku tako što će prakticirati aktivno slušanje, empatično reagiranje na dječije brige i osjećaje, kao i pružanje okruženja gdje je u redu napraviti greške. Na primjer, umjesto da se fokusiraju na kritiku, roditelji mogu izabrati da razgovaraju o tome šta su njihova djeca naučila iz situacija u kojima su pogriješila. Takav pristup ne samo da pomaže djeci da izgrade samopouzdanje, već im također daje priliku da razviju emocionalnu otpornost koja će im biti korisna tokom cijelog života.