“Dečko moje žene poginuo je u teškoj prometnoj nesreći dvije godine prije nego što smo se upoznali. Ona ga je jako voljela, što će reći da ga voli i danas, deset godina kasnije, ali to mi ne smeta. Kada smo se upoznali mislila je da ću je ostaviti zbog toga jer mi je rekla da nikada neće imati drugog muškarca, ali umjesto toga ja se svaki dan trudim ne zaboraviti na njega već početi živjeti i biti sretna, Svaki osmijeh na njenom licu znači više ja nego kutija zlata. Često sam je viđala kako plače i ima slomove, ali otkako je zatrudnjela sve se promijenilo. Onda, kad smo saznali da je trudna, rekao sam joj da ćemo, ako bude dječak, dati dijete po njezinom dečku koji je nažalost preminuo.
Sugrađani moji, nemate pojma kolika se sreća vidjela na njenom licu. Nemanja, naš sin danas puni šest godina i donio je puno radosti na svijet svojim dolaskom. Možda neki ljudi to ne mogu razumjeti, ali moja supruga je jako dobra osoba, a biti joj muž je neopisiva radost.Bez obzira na sve, bez obzira na sve, ja ću nastaviti raditi da ona bude sretna osoba, jer kada Ona je sretna, ai ja sam. Ništa mi više ne treba. “
