Dogodilo se to 1953. godine u gradu Tuzla, u Bosni, gdje je došlo do sudbonosnog susreta dvoje mladih ljudi punih snova i ambicija. Mlada žena gospođica Sofija, tada dvadesetogodišnjakinja iz Vojvodine, došla je u Tuzlu u potrazi za poslom. U isto vrijeme, gospodin Mustafa, koji je porijeklom iz Bijeljine, također se zaputio u Tuzlu s nadom da će pronaći zaposlenje.
Sofija je, podijelivši svoju priču s “Radio Slobodna Evropa”, ispričala kako joj je, nakon što je završila školovanje, predsjednik općine Tuzla ponudio priliku da ostane i radi u toj općini. Imala je dvadeset godina i to je bila prva prilika da se udalji od svojih roditelja, što je za nju bilo značajno. Njezin otac, koji ju je strogo odgajao, dozvolio joj je da prvi put putuje vlakom. Sofijina priča označila je početak njene ljubavne priče s Mustafom.Njihova ljubav na početku se činila nezaustavljivom, no na kraju su se suočili s preprekom vjerskih razlika. Sofija je bila pravoslavne vjere, dok je Mustafa, koji je porijeklom iz Bosne, prakticirao islam.
Njihova ljubav, iako s početka zabranjena, uspjela je prebroditi sve prepreke. Sofijini roditelji, posebno njen otac, snažno su se protivili vezi i čak su pokušali vratiti Sofiju kući. No, ona je uspjela pobjeći i skloniti se kod svoje kume. Mustafa je postao dio obitelji Berberović, što je izazvalo negodovanje drugih. Unatoč pritiscima i teškoćama, njihova ljubav je ostala jaka. Sofijin otac se kasnije predomislio i prihvatio Mustafu kao člana obitelji.
Sofija je postala dio obitelji Berberović, a njihova je ljubav izdržala sve izazove. Kroz njihov brak, Sofija i Mustafa su imali dvoje djece, sina Damiira i kćerku Dajanu. Danas slave šezdesetu godišnjicu braka. Unatoč društvenim promjenama i preprekama koje su prevladali, njihova ljubav je ostala nepokolebljiva. Njihova priča svijetli kao primjer kako su ljudski karakter i osjećaji važniji od nacionalnosti.
