Nemanja Cekić, iz Vlasotinca, krenuo je na svoj vlastiti put, koji je bio drugačiji od puteva većine djece. Dok su njegovi vršnjaci bili zauzeti sportskim aktivnostima poput nogometa, život je za njega ispričao sasvim drugačiju priču. Već sa svega dvanaest godina, nesrećne okolnosti natjerale su Nemanju da započne raditi. Njegov prvi posao bio je u pogrebnom poduzeću, gdje je imao zahtjevnu ulogu pripremanja pokojnika za njihov posljednji ispraćaj. Iako je mnogima izgledalo neobično da dijete takve dobi obavlja ovako ozbiljnu zadaću, Nemanja ponosno pripisuje to iskustvo svojem osobnom rastu i razvoju. U stvari, oduvijek je osjećao strast prema radu u pogrebnoj industriji, s krajnjim ciljem prevoza pokojnika. Ta nevjerojatna strast vodila ga je prema članstvu u pogrebnom poduzeću koje je bilo u vlasništvu lokalnog stanovnika Vlasotinca.
Želja za neovisnošću i bijeg od obiteljskih poteškoća bili su ono što je pokrenulo Nemanjinu odluku. Unatoč dugotrajnom radu u pogrebnom poduzeću, Nemanja je uspio završiti osnovnu školu u Vlasotincu, te se čak i vanredno školovati za arhitektonskog tehničara u Požarevcu. Usprkos financijskim ograničenjima i teškoćama s kojima se suočavao kod oca, Nemanja je odlučio pronaći izlaz. Pobjegavši iz sela, preselio se u Požarevac gdje je počeo raditi pod budnim okom gazde kojeg je već ranije poznavao. Iako nema prisutnu obitelj, Nemanja ostaje optimističan i usredotočen na stvaranje dostatnih sredstava za potporu svoje buduće obitelji.
“Kada su moji roditelji razveli, moja je majka ponovno udala i rodila još djece, pa smo se udaljili. No, unatoč tome, borio sam se da uspijem u životu i uspio sam ne samo dobro zarađivati, već i pronaći vlastitu sreću.” Iako mnogi smatraju da novac može odvesti na krivi put, Nemanja je postigao vještino upravljanja svojim financijama. Njegov djed je jedini član obitelji s kojim još uvijek održava kontakt i koji ga podržava u svim nastojanjima. Nemanja je često primao komplimente za svoj marljivi rad u poslu, no on dobro zna da je njegov uspjeh proizašao iz povijesti borbe kroz život. Unatoč svim izazovima, ponosan je na svoja postignuća i što je dosegnuo razinu uspjeha koju je oduvijek želio. Nemanja se sjeća kako je počeo kao mladi i neiskusni radnik u pogrebnom poduzeću.
“Zadatak je bio težak jer sam osjećao suosjećanje sa svakim slučajem koji mi je došao na put. No, bio sam svjestan da posao nije ništa drugačiji od bilo kojeg drugog. Moj prvi zadatak bio je pripremiti pokojnika za ispraćaj.” Nakon toga, preuzeo je odgovornost vožnje mrtvačkog vozila na mjesta gdje su umrli, bilo da je to bolnica, njihov dom ili čak ulica, pa čak i mjesto nesreće. Nemanja priznaje da suočavanje sa smrću djeteta zahtijeva dubok dah i mnogo unutarnje snage: “To je zaista strašno. Ni u ludilu ne bih želio da itko drugi vidi ono što mi vidimo. Ponekad moramo čak i lopatom sakupljati dijelove tijela s ulice. Sve vrste slučajeva se događaju, ali netko to mora obaviti, zar ne?”
