Hrvatska književnica Vedrana Rudan, poznata po svojoj izuzetnoj iskrenosti i neposrednosti, napisala je svoju autobiografiju prije nekoliko godina, čija duboka iskrenost potresla mnoge čitatelje. U knjizi je Vedrana otvorila vrata svog djetinjstva, otkrivajući intimne detalje traumatičnog iskustva koje je prošla kao dijete. Njezina priča ispričana s neprolaznom iskrenošću pruža nam uvid u njezin život ispunjen traumama i izazovima.
Vedrana hrabro dijeli svoju priču, otkrivajući složene dinamike u obitelji i utjecaje koji su oblikovali njezin karakter. Središnji dio priče fokusira se na disfunkcionalno obiteljsko okruženje u kojem je odrastala, gdje je majka bila alkoholičarka, a nasilje je bilo svakodnevno iskustvo. Vedrana dijeli bolne detalje o majčinom putovanju, kako je završila u psihijatrijskoj ustanovi, fizički oslabljena i u teškom stanju zbog alkohola. Ova trauma koja je obilježila njezinu mladost duboko je utjecala na njezin život i kasnje životne izbore.
“Mamu su kolima hitne pomoći odvezli u psihijatrijsku ustanovu. Povraćala je krv, teško je bolovala, ali nas to nije brinulo. Imala je svoje kćeri, opsesivnu, zlu majku, muža alkoholičara kojeg nije voljela, a mogla je imati uspješnu karijeru. Zašto bi prestala piti? Ja sam tada imala dvadeset godina i tako sam se navikla na svoju mamu alkoholičarku da mi to više nije smetalo”, piše Vedrana na početku svoje knjige.
Unatoč majčinoj borbi s alkoholizmom, nakon što je izašla iz ustanove, ona se vratila u Vedranin život kao izliječena alkoholičarka, ali bez empatije prema svojoj djeci. Vedrana otvoreno govori o nedostatku majčinske ljubavi i podrške, o osjećaju neprihvaćenosti i nevažnosti u majčinim očima.
“Imala je svoje kćeri, ali njezinu nije briga. Nisam nikad majci rekla kako se osjećam, je li bolje u bolnici ili kod kuće, pati li puno ili malo. Njezinu to nije bilo važno”, piše Vedrana.
Posebno ističe svoju sestru, koja je također prošla kroz teške trenutke i nažalost preminula od raka pluća. Vedrana opisuje kako je pokušala podijeliti svoje brige i strahove s majkom, ali nije naišla na suosjećanje i podršku.
“… Nikad nisam majci rekla kako se osjećam, je li bolje u bolnici ili kod kuće, pati li puno ili malo. Njezinu to nije bilo važno”, priznaje Vedrana.
S posebnim naglaskom na svoju sestru, Vedrana opisuje svoje pokušaje da razgovara s majkom, ali nailazi na nedostatak suosjećanja.
“Ocu nikad nisam oprostila ono što je činio mojoj majci, mojoj sestri i meni. Vrijeđao nas je, tukao, ponižavao na tisuće načina. Mrtav je i zaista sam pokušavala naći snagu u sebi da mu oprostim, tražila sam olakšavajuće okolnosti. No, umjesto da oprostim njemu, oprostila sam sebi što mu ne opraštam. I osjećam se dobro. Neki zločini ne zastarijevaju”, iskreno piše Vedrana.
U svojoj autobiografiji, Vedrana Rudan otkriva duboku emocionalnu bol, teret obiteljskih trauma i osjećaj nedostatka ljubavi i podrške koji su oblikovali njezin život. Kroz ovu iskrenu priču, ona otvara prostor za razumijevanje svoje unutarnje borbe i snagu koja joj je pomogla suočiti se s izazovima koje je život postavio pred nju.
