Tri desetljeća prošla su otkako su Merima i Dušan zajedno kročili u bračnu zajednicu, hrabro se suprotstavljajući vjerskim i nacionalnim preprekama koje su bile izrazito izražene tijekom rata u Bosni 1992. godine. Njihova priča ljubavi predstavlja rijetku pojavu u turbulentnom vremenu, gdje je sudbina ljudi u Bosni bila često određena vjerskim i nacionalnim faktorima. Uprkos izazovima, njihova predanost jedno drugome i odlučnost da zajedno grade svoj život rezultirali su nevjerojatnom obitelji koja je proslavila tridesetu godišnjicu braka.
Godine 1992., Merima Buzimkić, porijeklom iz Bosanskog Grahova, hrabro je prešla put od kninskog ratišta do Beograda u potrazi za tetkom koja je živjela u Batajnici. Sudbina je spojila Merimu i Dušana, a njihovi susreti trajali su mjesec dana prije nego što je Dušan hrabro pozvao Merimu na svoj skup. Njihova priča započela je u Beogradu usred ratnih događanja, a njihova odluka da se vjenčaju bila je hrabra, suočavajući se s tadašnjim predrasudama i podjelama.
Nakon vjenčanja, Merima i Dušan su odlučili odgoditi slavlje godinu dana, posvećujući se poslu i štedeći novac za budućnost. Nakon što su izmijenili zavjete, obitelj im se brzo proširila dolaskom dvoje prekrasne djece. Njihov početni otpor nekih pojedinaca prema braku između muslimanke i pravoslavca postojao je, ali ljubav i predanost Merime i Dušana prevladali su sve prepreke.
Ovoj iznimnoj obitelji također su se pridružile radosti i tuge. Merimin otac Osman nije odmah podržao njenu odluku o udaji za Srbina, ali susret s Dušanom brzo je promijenio njegovo stajalište. Unatoč početnom otporu, Osman je prihvatio Dušana kao voljenog zeta, a njihova obitelj postala je primjer suživota i ljubavi. Gubitak Meriminog brata u bosanskom ratu dodatno je učvrstio obiteljske veze, a Dušan je postao posebno cijenjen član obitelji.
Merima, nakon dolaska u Beograd 1992. godine, nikada nije doživjela neprijatnosti ili diskriminaciju zbog svog porijekla ili vjerske pripadnosti. Iako su neki pojedinci možda gajili predrasude, ona je istaknula da osobno nikada nije osjetila nelagodu ili neprijateljstvo. Njezin život s Dušanom ne određuju vjerski ili nacionalni faktori, već poštovanje i ljubav prema drugima.
Danas, trideset godina nakon njihovog vjenčanja, Merima i Dušan slave Božić sa svojim najmilijima, spajajući svoje obitelji u duhu ljubavi i zajedništva. Merima, koja slavi Bajram, izražava poštovanje prema kršćanskim vjerskim svetkovinama, što svjedoči o toleranciji i raznolikosti koja karakterizira njihov dom. Njezina djeca odgajaju se s istim razumijevanjem da ljubav i poštovanje prema drugima prevazilaze vjerske i nacionalne granice. Merima i Dušan ostavljaju trajni pečat na svom zajedničkom putu, pružajući nadu i inspiraciju mnogima koji se suočavaju s izazovima različitosti i sukoba u ljubavi.
