Dragan Bjelogrlić je u maju je počeo snimanje filma „Lančana reakcija“, koji govori o nuklea*nom akcidentu u Vinči 1958. godine. Riječ je o događaju koji je mogao da prouzrokuje katastrofu možda i veću od Černobiljske, a scenario je rađen prema romanu Gorana Milašinovića „Slučaj Vinča“, koji se zasniva na priči o petoro naučnika koji su zbog nesreće u Vinči, radeći na atomskoj bo*bi, ozračeni i liječeni na institutu u Parizu.
Zdravko Radovanović, predsjednik Mjesne zajednice Ulice, kaže da ne može da povjeruje kakva je tra*edija zadesila ovo naselje.
– Zvoni mi telefon stalno. Strašna tragedija – kaže Zdravko.
Prije par godina, pojavio se dokumentarni film „Diploma za život“, koji je bio premijerno prikazan u Užičkoj gimnaziji, jer je jedan od istraživača, koji nije preživio ovaj događaj, Života Vranić, bio najbolji đak ove školske ustanove. Film objašnjava kako se desio famozni „Vinča akcident“, čije su posljedice bile prvi smr*ni slučaj od radioaktivnog zračenja i prvo uspješno liječenje preostalih petoro ozračenih, dogodio se 15. oktobra 1958 godine.
Šestoro mladih istraživača, koji su bili ozračeni smr*onosnim dozama radijacije, sutradan su, zahvaljujući dobrim vezama prof. dr Pavla Savića, avionom JAT-a prevezeni u Pariz u bolnicu Kiri. Zahvaljujući transplantaciji koštane srži, koju je prvi put u istoriji medicine tada obavio poznati ljekar Žorž Mate, petoro ozračenih se uspješno oporavilo. Šesti istraživač, Života Vranić (1934-1958), premi*uo je mjesec dana po dolasku u parisku bolnicu.
Jedan od sagornika u ovom filmu, bio je i jedini akter događaja koji je ostao živ do danas Radojko Maksić, koji je objavio i knjigu o danima provedenim na lečenju u Francuskoj – “Dnevnik iz bolnice Kiri“.
“Tog 15. oktobra kao i svaki dan došli smo tamo i sve se normalno odvijalo. Odjedanput, svi brojači bili su zagušeni. Skale koje treba da pokažu visinu radioaktivnosti, pokazale su brojeve koji nisu bili čitljivi“, ispričao je Maksić, a potom naveo da je njegov veliki prijatelj Života Vranić uspeo da isključi reaktor.
Hajduković je opisao i slučaj kada mu je praktično zaprijećeno da mora da ćuti o cijelom incidentu.
„Jednoga dana pozvao me je Slobodan Nakićenović, tada sekretar SKNE, i doslovce rekao: `Druže Hajdukoviću, drug Marko predsednik (Aleksandar Leka Ranković) smatra da bi svako objavljivanje bilo kakvih podataka o tome štetilo ugledu Jugoslavije i da bi se to smatralo kao neprijateljski akt`. Tada je dodao: `Komentarišite kad prođe tridesetak godina, a sada je bolje da ćutite`. Tu sam poruku preneo svojim drugovima i ćutali smo kao ribe“, objasnio je Hajduković zašto su preživjeli istraživači morali da ćute.
