“Naši prvi susjedi bili su siromašni. Koliko god se trudili, ništa nije moglo izbjeći njihovoj kontroli. Živjeli su u trošnoj kući i jedino što im je Bog dao bila su djeca. Imali su 4 sina i 2 kćeri. Prekrasnu djecu. Mnogo ljudi u naselje u kojem živimo im okreću leđa i nazivaju ih pogrdnim imenima iako nikada nikome ništa loše nisu učinili.
Suprug i ja im pomažemo koliko možemo, često im platimo režije i kupimo neke osnovne namirnice, ne puno jer nismo ni imućni. Nikada nismo od njih tražili ništa zauzvrat. Međutim, prije nekoliko mjeseci razbolio se naš najmlađi sin, potpuno su mu stradali bubrezi i morao je na dijalizu.
Liječnici su nam savjetovali da bi bilo najbolje da transplantaciju obavimo dok je još mlad i snažan te da nađemo što više potencijalnih donora kako bi se napravile potrebne analize. Kada smo to objasnili našim susjedima kojima smo godinama pomagali, rekli su nam da će svi doći u bolnicu, njih dvoje i njihovo šestero djece, dati krv jer je to najmanje što mogu učiniti za nas i Našeg sina. Mislio sam da će se predomisliti, ali vjerovali ili ne, danas su svi došli u bolnicu. Još više me dira što su sami.Osim njih nitko se ne odaziva našem pozivu,našem zahtjevu.Mislim na moju i suprugovu najbližu rodbinu,sestre,braću…Nitko nije spreman riskirati svoje živote.Spasi sine moj, ali to je život i to je to valjda.
Samo se nadam i molim Boga da moj sin ne završi na dijalizi do kraja života, bilo bi mi draže da mi bubrezi reagiraju. Tada sam 100% sigurna da će moj sin imati priliku nastaviti živjeti normalnim životom.
