Njezin nevjerojatan doprinos i predanost životnom djelu usko su povezani s istaknutim književnikom i akademicom SAN, Miloradom Pavićem. Čak i nakon njegova odlaska prije četrnaest godina, njena briga za sve aspekte njegove ostavštine ostaje neumoljiva. Njihova veza i brak izazvali su veliku pažnju javnosti zbog izrazite razlike u godinama, čak trideset godina, ali ta činjenica nije nikada obeshrabrila nju. Otvoreno i iskreno dijeli s javnošću njihova zajednička iskustva te govori o izazovima i radostima koje su zajedno prošli.
Njezin život započeo je u Nišu 1960. godine, rođena u obitelji liječnika specijalista za leukemiju i profesora strojarstva. Njeno djetinjstvo je bilo obogaćeno eksperimentiranjem s Teslinim munjama u školskom laboratoriju, zahvaljujući svom ocu. Snažan karakter naslijedila je od svoje bake, žene vješte u računovodstvu s elegantnim rukopisom. Njezin deda s majčine strane bio je učitelj u ruralnom dijelu istočne Srbije, vozeći bicikl s pričvršćenim štipaljkama za hlače. Oduvijek je cijenila vrijednost bilja i umjetnost vrtlarenja, što joj je naučila baka s očeve strane. Unatoč besprijekornom obrazovanju, oduvijek je imala odbojnost prema školi, što se iskazivalo kroz njezinu široku averziju prema osnovnoj školi “Vožd Karađorđe” u Nišu, gimnaziji “Stevan Sremac” i čak muzičkoj školi, gdje je učila svirati klavir. No, kako je krenula na Filološki fakultet u Beogradu, gdje se posvetila književnosti južnih krajeva svijeta, konačno je pronašla svoju strast prema učenju.
U to vrijeme živjela je u građanskoj kući u središtu Niša, provodeći većinu svog vremena vani s djecom. Njihovo igralište prostiralo se čitavom ulicom, dvorištima, arkadama i drugim prostorima. Jureći se, igrajući se skrivača ili vozeći se na biciklima i koturaljkama, istraživali su Nišku tvrđavu koja je ostavila neizbrisiv dojam na nju, otkrivajući srpsko-tursko-grčko nasljeđe i rimske tragove. Kroz sve te aktivnosti, njena ljubav prema književnosti ostala je čvrsto ukorijenjena.
Kao mlada djevojka, proždirala je knjige poput prave knjižničarke, dijeleći naslove i romane s susjedima koji su bili voljni posuđivati. U djetinjstvu, njeni najbliži prijatelji nisu bili obične lutke, već kamenčići i blatnjava bista Đure Jakšića, koju je skoro odnijela niška poplava. Fascinantno je kako i danas još uvijek posjeduje tu bistu. Iako nikada nije pisala vlastite stihove ili prozu, voljela je zabilježiti duboke misli, pjesme i citate drugih u predivne bilježnice.Kada je obavijestila svoje roditelje da želi studirati književnost u Beogradu (budući da tada u Nišu nije bilo takvog fakulteta), otac je bio zapanjen. Nadao se da će kročiti njegovim stopama
