Osnovna izjava koja obuhvata suštinu 21. veka može se sažeti kao: “Moje postojanje se potvrđuje kroz posmatranje.” Nasuprot tome, 19. vek je bio okarakterisan deklaracijom: „Moje postojanje se potvrđuje spoznajom“, dok je 20. vek prihvatio pojam: „Moje postojanje je definisano posedovanjem“. Međutim, sadašnji vek izaziva osećaj bola u meni, jer se čini da pojedinci na neki način posustaju.
U zapaženom intervjuu za Infopult, glumica Tanja Bošković imala je izuzetan nastup, podijelivši svoja razmišljanja i uvide na različite teme, uključujući:
Etički i estetski razvoj sastavni je dio čovjekovog sazrijevanja. Ne ulažem pretjeranu energiju u izgled, jer se ne svrstavam s takvim osobama. S druge strane, nalazim utjehu u plivanju i preferiram hodanje kao svoj primarni način prijevoza. Tokom svog postojanja svjesno se suzdržavam od vožnje automobila. Druženje mi donosi radost i njegujem trajna prijateljstva jer doprinose općem blagostanju. Neophodno je da zdravlje damo kao prioritet i da ga smatramo svojom odgovornošću.
Kada su u pitanju opipljivi predmeti, moja strast leži u oblasti lepote, kojoj sam posvetio ceo svoj život. Iako kreme i šamponi imaju određeni nivo značaja, oni nisu primarni fokus. Ono što me zaista nervira su reklame koje lažno tvrde da nude vanjske izvore sreće. Prava sreća se kultiviše kroz drugačiji pristup, onaj koji zahtijeva vrijeme i posvećenu brigu.
Veoma sam ponosan na bore koje krase moje lice, jer su one dokaz dobrog života. Naša tijela su namijenjena da stare, jer nisu vječna. Zbunjuje me kada vidim žene koje pribjegavaju ubrizgavanju toksina u svoja lica, vjerujući da će to zaštititi njihove oči od ranjivosti. Silikoni vam ne nude nikakve koristi; koga pokušavaš prevariti, sebe dok se gledaš u ogledalo?
Tanja je izrazila uvjerenje da bez smislenog i velikodušnog života čovjek ostaje bez ičega. Uočila je da se sve veći broj mladih žena odlučuje za kozmetičke zahvate i implantate, što je elokventno objasnila na sebi svojstven način. Tanja se požalila na činjenicu da se djeca ne uče važnosti davanja i razumijevanja da je naša vrijednost određena našim postupcima. Ona je opisala definišuću karakteristiku 21. veka kao “Izgledam, dakle postojim”, upoređujući je sa “Mislim, dakle postojim” iz 19. veka i “Imam, dakle postojim” iz 20. veka. Tanja je izrazila zabrinutost zbog fragmentacije društva u 21. veku, istakavši ljubav prema jeziku i komunikaciji kao najvećem dostignuću čovečanstva. Uprkos svojim brigama, pronašla je utjehu u prisustvu izuzetnih pojedinaca koji inspirišu pozitivne promjene i sprječavaju društveni kolaps.
