Uz izuzetnu glumačku karijeru, Branka Katić je postala istaknuta figura u domaćoj industriji zabave. Njezini nastupi na pozornici i ekranu pružaju spektakularne trenutke. Kroz duboku introspekciju o vlastitom odgoju, otkrila je osobnu borbu koja često ostaje tabu. Već sa deset godina prvi put se suočila s bipolarnim poremećajem.
Dirljivo je opisala trenutak kada je njezina majka postala toliko iscrpljena da se činilo kao da joj je svijet oduzeo svu energiju. Taj osjećaj iscrpljenosti duboko je zahvatio njezinu obitelj, preokrećući im život naglavačke. U početku, nisu prepoznavali svoje okruženje, osjećajući se dezorijentirano i zbunjeno. Branka je započela priču opisujući kako su njezin otac, starija sestra i ona sami u početku bili zbunjeni naglim promjenama u ponašanju majke.
Njezina majka, nekad poznata po veseloj i ljubaznoj osobnosti, odjednom je počela pokazivati znakove straha i praznine. Unatoč nastojanjima obitelji da joj pruže pomoć, majka je dugo vremena odbijala potražiti liječničku pomoć. Na kraju je postalo očito da će joj biti potrebna redovita terapija, što je teško prihvatila. Bipolarni poremećaj, prethodno poznat kao manična depresija, karakterizira drastične promjene raspoloženja, oscilirajući između euforije i duboke malodušnosti.
Prema Brankinom opisu, njezina majka je svako jutro bila zatvorena u kavez tjeskobe. Nije mogla razlučiti vlastite želje niti pronaći učinkovita rješenja za svoje probleme. Njezine misli su se gubile u labirintu bez izlaza, što je svaku aktivnost činilo izazovnom.
S druge strane bipolarnog spektra, postojao je nevjerojatan osjećaj radosti i energije. U tim pozitivnim fazama, pokazala je sasvim drugu razinu marljivosti, postajući nezaustavljiva sila. Nije željela spavati, ponekad bila razdražljiva, ali i činila herojska djela. Branka je podijelila priču o ocu koji je u suzama pomogao djevojci iz Irana da pronađe renomiranog kirurga za operaciju njene kćeri u Beogradu. Nakon ovih naglih promjena, dinamika obitelji se značajno promijenila, a uloge su se izmijenile. Njezina sestra Maja nesebično je preuzela obaveze koje je nekada obavljala njihova majka, brinući se za sve.
U završnoj izjavi, Branka je poslala snažnu poruku javnosti, pozivajući ih da svoj bijes usmjere prema bolesti, a ne prema oboljelima koji proživljavaju strah, zbunjenost i bespomoćnost. Naglasila je važnost razumijevanja ljudske prirode, psihe i ranjivosti. Umjetnicima, istina i sloboda izražavanja su najvažniji, savršeno usklađeni sa svijetom oko sebe. Branka vjeruje da im je stoga lakše suočiti se s osjećajima očaja i beznađa koje svi ponekad doživljavamo.
