Mesto Draginje se smestiša u blizini Šapca, a već godinama kolaju priče o njegovom prestižu kao najbogatijeg romskog naselja, gdje kuće sjaje poput impozantnih dvoraca. Kada zakoračite na njihovo tlo, trenutno se nađete u skoro pa nekom drugom svetu, jer ovde dominiraju razuzdane palate, ali unutar tih veličanstvenih zidova kriju se sudbine različite priče…
Pomisao na to da je pre šezdeset godina ovo selo bilo bez asfalta i uličnih svetala izgleda gotovo nezamisliva. No, ljudi su se prilagodili izazovima vremena, počeli se baviti stočarstvom, a potom su krenuli prema inostranstvu. Ovo su ljudi koji su neprestano tragali za boljim sutra. Ovdje, na svom rodnom tlu, nisu mogli ostvariti ono što su želeli. Gotovo svi su napustili selo i otputovali u Beč, gdje su radili čak četiri posla. U Draginje se najviše vraćaju tijekom ljetnih mjeseci, tijekom godišnjih odmora. U tim veličanstvenim kućama, trenutno uživaju samo nekoliko sedmica godišnje. No, svatko tko je stekao znatan kapital požurio je graditi svoje luksuzne rezidencije, natječući se u tome tko će imati skuplju i impozantniju vilu.
Gotovo sve kuće u Draginju su izrađene od bijelog kamena, a na fasadama dominiraju gipsani ukrasi poput lavova, konja, labudova i sokolova, čime je selo postalo prepoznatljivo. Međutim, mještani primjećuju da se takva estetika polako mijenja. Sve više ljudi skida ove ukrase i zamjenjuje ih luksuznim zavjesama “Louis Vuitton” i keramičkim pločicama s potpisom “Versace”, kao i prestižnim trosjedima, ogledalima i ormarićima.Nijedna kuća nema manje od 200 kvadratnih metara, a oni sa dubljim džepom mogu sebi priuštiti više katova. Unatoč tome, neki domovi su rezultat generacija, pa stoga nije sasvim jano koliko su sredstava uložena. Beli lavovi, nekadašnji simbol prestiža, više nisu u modi, sada dominiraju kupole, suvremene fasade i ograde s ukrasnim elementima.Svatko tko prođe kroz ovo selo, koje se nalazi u općini Koceljeva, ne može a da ne zastane kako bi bolje promatrao niz kuća, većina od kojih ima nekoliko stotina kvadrata i velike ograde koje ih okružuju. Slađana Damjanović, negovateljica koja radi u ovom mjestu, provela je novinare kroz neke od ovih kuća, u kojima su uglavnom ostale starije žene dok su ostali članovi obitelji otišli u Beč.
Prva kuća s ukrasima i gipsanim lavovima izgrađena je prije nekoliko desetljeća od strane Roma koji je bio koordinator u selu, a uskoro su i ostali stanovnici krenuli izrađivati takve kuće. Sada se bijeli kamen skida kako bi se postavila moderna fasada, posebno popularna ona koja sja na suncu. Značajna ulaganja također se ulažu u kovane željezne ograde, koje koštaju i do 15.000 eura. Najčešće se voze “Mercedes” i “BMW” terenci. Važno je imati zavjese, keramičke pločice, namještaj poznatih marki. Čak i ako su ovdje samo deset dana godišnje, žele imati bazen u dvorištu. Sve to se uvozi iz Austrije i prilično košta. Žele da se zna kako troše svoj novac, kaže Slađana.Unatoč tome, sve više meštana kupuje kuće u Beču.Postoje kuće u kojima nitko ne živi. Živim u Draginju već 28 godina, a još uvijek ne znam sve o selu jer većina kuća ima samo starije žene dok su sva djeca i unuci u Beču. Većina ih tamo radi po kućama, snalazi se, preprodaje automobile, živi u iznajmljenim stanovima i šalje sve pare natrag ovdje, treba im godinama da dovrše kuću. Ali sve je više onih koji su u Austriji kupili kuće koje koštaju i do pola milijuna eura. Ne dolaze ovdje često i žele se trajno naseliti tamo – objašnjava Slađana.
