Miris ruže je dobro poznat, no danas ga rijetko nalazimo kod uzgojenih ruža (vaznih ruža). Ali ruže s malim cvjetovima i stare sorte još uvijek imaju miris. o cemu se radi
U vrtu Dženane Balić kod Hadžića bilo je toliko ruža Đulberšećer da vlasnici jednostavno nisu znali što će s njima i bilo im je žao što su ovako lijepe i mirisne ruže samo što nisu uvele, pa su te ruže tijekom ljeta koristili za sok. razdoblje.
– Pokušali smo ih prorijediti, ali ruža nije popuštala, brže je rasla i širila se – ispričala je Zenana. Ovo nije jedini bosanskohercegovački vrt s ovim dragocjenim ružama – one su dio danas već pomalo zaboravljene bosanskohercegovačke vrtne tradicije.
Ima ih u sarajevskom gradu Stari Grad, uglavnom u naselju Vladnik, ali i širom Bosne i Hercegovine. No, dulberšećerka je u opasnosti – modernizacija vrtova i pražnjenje gradića (koja su utočišta za ovu biljku, kojoj su posvećene pjesme i ženska imena) doveli su do smanjenja broja i smanjenja broja ove drevne sorte. Cijela jedna generacija koja je brinula o ruži u vrtu odlazi, a s njom i ruža nestaje.
Ruže: ‘Razmjena’ između mirisa i veličine cvijeta
U današnje vrijeme većina ruža koje kupujemo u cvjećarnama imaju velike, lijepe cvjetove, ali obično nemaju ili imaju manje primjetan miris. No uspomene iz djetinjstva mnoge ljude vežu uz miris prekrasne ruže iz malog cvijeta, koji nije nametljiv, već osebujan i vrlo ugodan.
Često, čak i ako zamislimo ružu, ta slika je povezana s njezinim mirisom i cijelom pričom o skupim eteričnim uljima, poput onih dobivenih iz bugarske ruže koja raste u Dolini ruža. Bugarska je uzgajala ruže i razvila te aromatične sorte u nacionalne robne marke, a 2014. godine Europska komisija dodijelila je bugarskom ružinom ulju (“Bulgarian Rose Oil”) oznaku zemljopisnog podrijetla (PGI). No, naša bosanska Dark Sugar Rose, jednako mirisna i genetski specifična, ostaje neprepoznata i zapostavljena.
Ruže su tradicionalno “perjanica” vrta i uz orhideje su nedvojbeno jedno od najvrjednijih cvjetova. To je dovelo do velikog razvoja različitih sorti i kultivara, koji se razlikuju ne samo po boji i veličini cvjetova, već i po habitusu biljke, duljini grana i vremenu cvatnje.
“Kada je Napoleon postao car, pitao je Josephinu što želi, a ona je odgovorila da želi sve ruže svijeta u svom vrtu. Kralj kao kralj, sazvao je sve botaničare tog doba i zamolio ih da skupljaju ruže za Jozefinu Na kraju se u tom vrtu našlo oko 350 sorti ruža”, priča anegdotu dr. Dalibor Ballian, profesor na Šumarskom fakultetu u Sarajevu i direktor Centra za prirodnu baštinu Međunarodnog foruma u Bosni. Bilo je to devetnaesto stoljeće, a danas se procjenjuje da postoji između 30 i 35 000 različitih sorti vrtnih ruža – njihovih vrsta, sorti, kultivara, hibrida.
“Što više pasmina imate, to se više starih pasmina zaboravlja”, ističe dr. Balian.
Valja reći da je potražnja stotinama godina određivala izgled ruža i smjer razvoja novih sorti. Stoljećima su uzgajivači davali prednost izgledu cvijeća umjesto mirisu, tako da samo neke stare sorte i one koje se uzgajaju posebno zbog svojih eteričnih ulja, poput bugarske i francuske ruže, imaju mirise. Moderne ruže su hibridi (ruže) desetaka sorti i kultivara, uključujući Rosa mochata, Rosa Damascus, Rosa Gallica i Rosa sinensis.
Uzgajivači su odlučili uzgajati velike cvjetove, a pokušaji reproduciranja ovih karakteristika pokazali su se neuspješnima kada je tržište počelo tražiti ruže s lijepim cvjetovima i mirisom. Ipak, ovdje se, kao i u mnogim drugim slučajevima, “koza i šibica” pokazala nemogućom – jednostavno, dodavanje cvijeća isključilo je gene odgovorne za karakterističan miris.
Geni ruže djeluju komplementarno: neki geni “uključuju” proizvodnju aromatskih spojeva, dok drugi “isključuju” proizvodnju antocijana, tvari koje, ovisno o količini i vrsti, laticama ruže daju ružičastu do crvenu boju . Također je logično, kada znamo da je osnovna funkcija cvijeća da svojom bojom i mirisom privuče insekte, kada jednom prođemo kroz naše radnje, izgled plodova kod ruža (šipak) zapravo smatramo neželjenom osobinom, jer želimo da nam biljke donose cvijeće, a ne voće, tako da sposobnost biljke da privuče kukce “više nije važna”. Nadalje, neekonomično je da biljka troši svoju energiju istovremeno na stvaranje velikih cvjetova, za koje je potrebna proizvodnja velikih količina pigmenta i mnogo stanica koje tvore cvijet, te stvaranje mirisa. Za Rose je to bila odluka “ili-ili”.
Porijeklo ruže
“Ruža Damascena Rosa Mnogo više. Ono što je sigurno jest da su nastale prije mnogo stoljeća”, rekao je g. SC. Berina Bečić, viša kustosica hortikulturistkinja Zemaljskog muzeja, stručnjakinja je za područje Dulberšećer ruže.
Unutar grupe damaščanskih ruža postoje 23 sorte koje određuju specifičan miris, pa se kod nas naziva đulbešećerka (đul na turskom znači ruža i šećer, zbog svoje slatkoće), iako je najzastupljenija sorta Rosa damascena ‘Rose de Recht ima male, zbijene cvatove tamnije ružičaste boje i cvate do jeseni.
“Botaničko podrijetlo ove skupine nije predvodnik vrste, već hibrid vrste Rosa gallica x Rosa moschata čije je stanište Mala Azija”, dodao je Bečić. Sorta ruže iz Damaska ’Ispahan’ poznata je sorta ruže u regiji Isfahan u Iranu, dok Turska ima poznatu sortu ruže ‘Triginipetala’, koja se u Bugarskoj zove Kazalnik. Dvije su iste sorte. Potonji je glavni nositelj važnog gospodarskog sektora u Bugarskoj – proizvodnje kozmetičkih sorti. Latice damaščanske ruže od 10. stoljeća koriste Arapi i Perzijanci za proizvodnju vrijednog eteričnog ulja (julab), a vjeruje se da je vrsta stigla u Europu oko 1500. godine.
Razlikuje se od galskih ili stonogih ruža po tome što raste sporije, pupoljci i listovi su zakrivljeni prema tlu. Štoviše, njihova visina je znatno viša od gore navedene skupine ruža, u rasponu od 120-150 cm. Vrlo je cijenjen zbog svog mirisa. “Vrlo je otporna i gotovo imuna na napad insekata. Rijetka je sorta čije su latice jestive i mogu se koristiti u kulinarstvu, od latica se pravi slatko ili sok”, objašnjava Bešić. Inače, one su i posebne u tome što zapravo cvjetaju cijelo ljeto, a 2 sorte iz ove skupine cvjetaju i u jesen.
Povijest ove pasmine seže u Osmansko Carstvo, kada je pripitomljena. “Sada je to sastavni dio umjetnosti bosanskih avlija i bašči”, rekao je Bešić, koji je istakao hortikulturnu vrijednost sorte i posebnost uređenja bosanskih avlija.
Dio kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine koji treba zaštititi
Ove ruže se mogu smatrati dijelom kulturne baštine Bosne i Hercegovine i posebnim genetskim resursom. Bešić je zajedno s još nekoliko istraživača, u suradnji s Poljoprivredno-prehrambenim fakultetom u Sarajevu, također proveo istraživanja naselja sarajevskih općina Stari Grad (Arifakovac, Bystrik, Kovač i Vladnik Point) identificirane su ruže Damascena kako bi se utvrdilo koje jedne su bile ruže Damascena. Sorte ove ruže izložene su i očuvane u regiji. No, šećerne ruže kriju se i drugdje u Bosni i Hercegovini te su potrebna opsežnija istraživanja koja će biti prvi korak da se ove ruže zaštite i sačuvaju od nesporazuma i modernizacije vrtova.
Nažalost, u Bosni i Hercegovini, kao i drugdje, ukrasno bilje, kao i starije sorte voća i povrća, potisnute su “modernizacijom” vrtova i sve većom upotrebom modernih ruža, odnosno s krupnijim cvjetovima. , nove sorte s duže grane su prikladnije za vaze.
Kako se smanjivao broj stanovnika u bosanskohercegovačkim selima u kojima se ova ruža uzgajala, tako je opadao i njen broj“, objašnjava dr. Dalibor Ballian razloge zašto je šećernih ruža u našoj zemlji sve manje, ističući da je modernizacija vrta dovela obavio svoj posao.
“Što bismo sada trebali učiniti? Prvo biste trebali procijeniti i obići sva sela i vrtove u kojima se ova ruža može naći. Zatim bismo trebali napraviti profil, obaviti molekularnu identifikaciju, vidjeti kakvo je srodstvo, a zatim krenuti u aktivno očuvanje – neka Ljudi je sade, stvaraju vrtove za uzgoj ove ruže,” objašnjava dr. Ballian put ruže do očuvanja. Drevna sorta.
Dok čekaju da ova divna sorta bude zaštićena na državnoj razini, vrijedni ljudi poput obitelji Balići, Zenane s početka priče i još nekolicine čuvaju ove ruže za budućnost.
