U srpskom narodu još živi predanje o starcu kome se prije boja na Kosovu ukazala vizija onoga što dolazi, ali ga velmože nisu poslušale. Riječ je o starcu Mirićiji, sebru iz srednjevekovnog grada Bele Stene kod Valjeva. Predanje kaže da se njemu, nakon Maričke bitke 1371. godine, u besanim noćima više puta ukazivala propast srpskog carstva. Između jave i sna najprije mu se ukazala strašna bitka između dvije srpske vojske, kako u punom galopu jure jedna prema drugoj, a ispred njih dvojica najvećih velmoža, Nikola Altomanović, gospodar užičke oblasti, i knez Lazar Hrebeljanović koji je vladao oblastima Pomoravlja i Podunavlja. Polje ispod grada Užica, prekriveno maglom, prolama se od tutnjave konja, zveketa hladnog čelika i sam*tnih krikova. A onda zlosutna tišina. Video je kneževe vitezove gdje usijanim železom oslijepiše župana Nikolu i odvedoše ga na zamonašenje.
Drugo snoviđenje bilo je još grozomornije: strahotna tama nadire sa istoka, a iz nje izviru nebrojene vojske pod jednim barjakom i obilježjem – polumesecom. Neviđena sila sudara se sa znatno manjom vojskom Lazara, kneza srpskog. Vidio je Mirićije pogibelj oba vladara, Lazara i Murata, sagledao unaprijed nesreću obezg*avljene srpske zemlje.
A na Badnje veče usni starac nešto čudnovato, samo lice Božije koje mu reče: „Idi moj Mirićije, čedo bezgrešno, te prokaži silnicima što se oko zemlje otimaju, oglušuju o zakone Moje, a vas obične, siroto stado Moje, stavljaju u iskušenje da ne sagledate nesreću koja dolazi, na koju vas upozoravam, idi i kazuj im što Ja tebi pokazah. Ako se vjeri i pameti dozovu i izmire se kao braća, može se izbjeći propast koju si vidio po milosti Mojoj. Kazuj da sam te Ja poslao. Ja, koji sam jednom bio među vama i opet ću doći da konačno presudim, razdvojim vjerne i nevjerne, grešne i bezgrešne… Idi u planine, Mirićije! Posti dvije godine, a onda na oči silnima iziđi, te im ovo kaži!“
Mirićije posluša i ode u isposništvo na Suvobor. U zimu 1373. vrati se i krenu ka kneževskom Kruševcu. Usput je svraćao u manastire, kazivao monasima svoja viđenja, noćivao u sebarskim selištima i njima kazivajući isto. Predanje dalje kaže da Mirićija nisu poslušale ni velmože, a ni knez Lazar, te da ga je župan Nikola bacio u tamnicu proglasivši ga Lazarevim uhodom.
Nakon nekog vremena obistinilo se Mirićijino predskazanje. Dvije srpske vojske sudariše se pod Užicem i pogi*e pet hiljada ljudi. Knez zapovjedi da se zarobljeni župan oslijepi usijanim željezom i natjera u monaštvo.
U junu 1389. desi se kosovska propast, pogi*oše oba cara, a Srbija utonu u petovijekovnu tamu. Negdje tih dana pao je u postelju, pa ubrzo i preminuo starac Mirićije.
