Odrasla je na relaciji Argentina, gdje su joj živjeli roditelji, Francuska, gdje su je odgajali baba i deda, od djetinjstva je bila rastrzana zbog odvojenosti, stalnog seljenja i nedostatka pravog doma. Da je život provela kraj nekog drugog, možda bi i pronašla mrvicu sreće. Ovako, upoznala je Pikasa… i sve ostalo bila je samo – tuga, koja je Doru Mar, ćerku čuvenog hrvatskog arhitekte Josipa Markovića, pratila još od rođenja.
Izrasla je u nesigurnu ljepoticu sa licem anđela i dušom ranjene košute koja svakog trenutka očekuje da puška u rukama lovca opali. Patila je od anksioznosti, depresije i lako se utapala u druge gubeći sopstveni identitet.
Senzualna i introvertna, nije bilo iznenađenje što je Teodora Marković bila skoro hipnotišućim dejstvom privučena umjetnosti. Upisala je studije slikarstva u Parizu, ali se ubrzo prebacila na studije fotografije. Savremenici kažu da je bila izuzetan talenat naročito među portretistima. Družila se sa slikarima i pjesnicima Pariza i polako afirmisala kao umjetnica.
Sigurno je bio hrabar potez kada je kao dvadesetčetvorogodišnja djevojka 1931. u Parizu otvorila samostalni studio. Da proslavi ovaj potez promjenila je ime uzevši umjetnično – Dora Mar koje je zvučalo pamtljivije i – više šik.
Pikaso i Dora nisu se sreli slučajno. Bila je 1936. kada je, na terasi jednog pariskog kafea, Dora riješila da upozna tog slavnog i ekscentričnog umjetnika čuvenog koliko po svojim djelima, toliko i po ljubavnim aferama i slomljenim ženskim srcima koja je ostavljao kuda god bi prošao.
Znajući da Pikaso posjećuje to mjesto, Dora je sjedila u društvu prijatelja odsutno se igrajući nožem zabadajući ga između prstiju i čekajući susret… Kako se pokazalo bio je to susret sa sudbinom.
U jednom momentu, umjetnica je promašila. Nož je zabola u prst. Krv je potekla. Pikaso je bio očaran divljom ljepoticom koja je tako lako igrala na oštrici noža i skoro pa uzbuđen prizorom elegantne rukavice natopljene krvlju.
Maramicom je zaustavio Dori krv, a rukavicu uzeo i stavio u džep. Kažu, čuvao ju je kao najveću amajliju u ateljeu do kraja života.
Pogledi su im se sreli. Strast i magnetska privlačnost buknuli su skoro istovremeno. Od tog trenutka za Doru je postojao samo on. Od tog trenutka, za Pabla je postojala samo ona… bar za neko vreme…
